ZDA

Novosti

Hrvatska komora arhitekata Aco Feal Caparol Ivano bazeni Webgradnja gradimozadar profi baucentar

Povodom odlaska arhitekta Slavka Jelineka

21.03.2014
slavko jelinek


Arhitekta Slavka Jelineka ispratila je, u utorak 4. ožujka 2014., na zadnji počinak njegova obitelj, predstavnici HAZU, strukovnih udruga, istaknuti pojedinci i nekadašnji suradnici, najviše njih iz biroa AGI-46. Vršnjaka je, razumljivo, bilo jako malo.

O Slavku Jelineku je gotovo sve napisano u monografiji za koju je materijale sam brižljivo pripremio. Uvrstio je i fotografije iz obiteljskog albuma koje meni u većini monografija tako nedostaju, a koje zapravo zaokružuju sliku čovjeka ukoliko se on sam ili ukoliko ga se ne želi reducirati na arhitekta. U spomenutoj je monografiji po koncepciji nesuđene urednice trebao biti uvršten i tekst o Jelinekovom arhitektonskom birou AGI-46, no kasnije je ispao. Bez ikakvog nostalgičarenja želim tim slovom pisanim 2008. s vama podijeliti misli i sjećanja na jedno zanimljivo vrijeme i utjecaj snažnih ličnosti, kako ljudski tako i arhitektonski, kakva je nesumnjivo bio Slavko Jelinek.

Najveći i najznačajniji dio opusa Slavka Jelineka nastao je u Projektnom birou AGI 46 u Zagrebu, kojega je direktor bio četvrt stoljeća - od zapošljavanja u zagrebačkoj podružnici te karlovačke tvrtke 1960. godine, pa do umirovljenja 1985. godine. Nije mi namjera pisati povijest biroa, već «iz prve ruke» ilustrirati odnose, uvjete i način rada, što su ih obilježila mnoga značajna imena i ostvarenja hrvatske arhitekture između 60-tih i 90-tih godina 20. stoljeća.

Sjedište Projektnog biroa AGI 46 bilo je u Karlovcu. Zagreb je imao podružnicu, ili kako se to u samoupravnoj socijalističkoj terminologiji zvalo Poslovnu jedinicu. Iako je iz perspektive zagrebačkog ureda možda tako izgledalo, AGI 46 nije bio privatna tvrtka1. Svi su biroi bili registrirani kao društvene tvrtke, u kojima se nešto «samoupravljalo». Nisu bili u privatnom vlasništvu, iako su ih istaknuti pojedinci vodili, davali im svoje ime i pečat rada. Postojala je još jedna velika razlika između ureda kao što su bili Vitićev, Ostrogovićev, Žerjavićev, Jelinekov, ... i projektnih biroa velikih građevinskih tvrtki kakve su bile Industrogradnja, Novogradnja, Tehnika, Tempo i druge: nisu se bavili izvođenjem. To je značilo da je arhitekt-projektant bio potpuno neovisan o tehnologiji i materijalu koji nalaže veliki sustav. Odatle vjerojatno proizlazi i raznolikost zadataka – od obiteljskih kuća, stambenih zgrada, javnih objekata i industrijskih postrojenja, do urbanističkog planiranja.

Zagrebački je ured od početka bio koncipiran kao arhitektonski, bez projektanata instalacija i konstrukcije. Taj se dio posla isprva rješavao u karlovačkom birou, sve dok se i on nije ekipirao arhitektima, pa je bilo sve manje vremena za zagrebačke poslove. Instalaterski se dio rješavao vanjskom suradnjom, dok se bez konstruktera u uredu ipak nije moglo. Kroz njega su, u raznim razdobljima, prošli arhitekti kao što je Berislav Vinković, Stjepan Krajač, Dragutin Medvedec, Ive Linardić, Mladen Ivanko, Dražen Posavec, Miloš Pecotić, Berislav Martinović, Helena Knifić, Mario Volović, Miroslav Pašagić, konstrukter Velimir Kazić i brojni drugi. Kao suradnici tu su radili Goran Rako, Zoran Boševski,.... Našeg direktora smo zvali i oslovljavali sa «Slavko». U uredu nije imao nadimka. On je nas zvao imenom i „deca“, a ponekom bi pripisao i kakav epitet (dragi, mala, žaba ...)

Prostor u kojemu je AGI 46 radio od 1969. do svoga raspada ranih 90-tih projektiran je upravo za tu namjenu, na zadnjem, 22. katu nebodera u tadašnjoj Končarevoj 217 (ranije Ozaljska 93)2, u Trešnjevačkoj ljepotici. Za razumijevanje načina rada važno je opisati kako je izgledao. Iako je ulaz u crtaonicu bio odvojen od glavnog službenog ulaza gdje su preko prijemne kancelarije ulazile stranke, Slavko je uvijek znao tko je kad došao, bolje rečeno tko je zakasnio. Centralna je prostorija bila velika crtaonica, takozvani «verkštat», u kojem je radilo 10 – 12 stručnih ljudi - arhitekata, inženjera i tehničara. Tu je uvijek vladao «kreativni nered», mnoštvo papira, literature, priručnika, normi, dima cigareta, pjesme i često preglasne pop i rok glazbe3. Najreprezentativnija i druga po veličini je bila «direktorska» soba, uvijek besprijekorno uredna i čista, s ogromnim radnim stolom i najmanjom rajšinom koju sam u životu vidjela. Za tim su stolom nakon Slavkova umirovljenja radila dva arhitekta, naravno s «normalnim» rajšinama. Ukupnom konforu rada doprinosili su kuhinja, blagovaonica, dva sanitarna čvora, kopiraonica sa strojem na amonijak i posebna «soba za natječaje» u kojoj se radilo do kasno u noć. O tajnici, stalnoj kopirantici i domaćici-čistačici mnogi se današnji uredi ne usude ni sanjati.

Tko je znao, htio i imao senzibiliteta, shvaćao je da radi na tada „najvišem položaju“ u cijeloj državi, na 22. katu nebodera na zagrebačkoj Remizi. Na toj su se točki čekala zimska svitanja, sumraci i noć, pratila nevremena, potresi, izgradnja velikog dijela Zagreba, kolone radnika ZET-a u plavim kutama i školaraca sa zastavicama u rukama na odlasku na mitinge u grad. Sjedili smo na Bernardijevim polufoteljama, za Bernardijevim stolovima, pili iz Goldonijevih čaša, na stolovima su bile Goldonijeve pepeljare, na zidovima Murtićevi i Gorankini emajli, crtali Štenglovim rajšinama, imali impozantnu biblioteku kako stručnih knjiga, tako i domaće i svjetske periodike. Plaćali su se tečajevi stranih jezika i seminari o novim tehnologijama i materijalima u graditeljstvu.

Radna disciplina pisala se velikim slovima. U pola sedam i pet se išlo na razgovor u Slavkovu sobu, uvijek u četiri oka, jedan po jedan. Bilo je to redovno jutarnje „ribanje“, jer je radno vrijeme bilo od 6,30 do 15 h. Naravno da se poslije isteka službenog radnog vremena nije išlo kući, naročito mladi arhitekti, nego se nastavljalo raditi jednakim ili većim žarom. Jer, tek bi tada i dosizali optimalnu „radnu temperaturu“. Svoj je biro gledao kao «...orkestar s brojnim talentiranim muzičarima...», kojeg je kvaliteta vječito ugrožena kratkoćom nametnutih rokova za nastup. Perspektiva mladih talenata nije ga zabrinjavala, jer je vjerovao da svatko od njih savjesnim radom može postati izvrstan solista4.

U tom su birou legendarni bili gableci, kao istinski Team building5, a nošenje bijele kute imalo je svoju sasvim praktičnu stranu. Naime, rad s materijalom kao što je grafitna mina koja se oštri na brusnom papiru, tuš, gumica tvrda i meka, priborom kao što je metlica, bešvereri, cestovni krivuljari, cirkli i pik-cirkli, žilet za radiranje, rajšina i trokuti – sve je to značilo doslovno ručni rad, ili kako smo ga zvali – «crnčenje». Dvadesetdrugi kat s ravnim krovom i bitumenskom ljepenkom iznad glave, bez klimatizera, ljeti je bio čista sauna. Kuta je i tu odigrala značajnu ulogu6.

Stručna putovanja bila su skoro pa obavezna za sve, ne samo arhitekte. Putovalo se po Jugoslaviji, u skandinavske i srednjeeuropske zemlje, na svjetske izložbe EXPO, ... Sa svojom suprugom Nedom Slavko je puno putovao i privatno, a s tih je putovanja redovno donosio gomile slideova koje je, uz iscrpne komentare, prikazivao u uredu ili u udruženju arhitekata. A da su to bile izvrsne fotografije, dokazuje i velik dio autorskog fotomaterijala kojim je ilustrirana i ova knjiga. Suvišno je isticati da je to bilo vrijeme bez interneta, satelitske televizije, trenutnih informacija, gostovanja stranih arhitekata, vrijeme kad se vizualizacija projekta jasno razlikovala od fotografije izvedenog stanja, što je danas jedva moguće. Tim su značajnije bile informacije «iz prve ruke», vlastiti doživljaj objekata, prostora, kulture i načina života.

*

Slavko je u uredu bio apsolutni autoritet i godio mu je taj image. Sustavno ga je i brižljivo njegovao, s pojedinačno odmjerenom dozom prisnosti prema svakom suradniku i potpunom kontrolom vlastitog temperamenta, sve u cilju podržavanja toga autoriteta. Čak i oni koji su s njim «haklali» kažu da ga samokontrola nije napuštala ni u žaru borbe za loptu, da se nikada nije «zaboravljao». Prema van je, osobito prema investitorima, potencijalnim naručiteljima i vanjskim suradnicima, pokazivao istančan osjećaj za taktiziranje i doziranu pragmatičnost, što je davalo izuzetne poslovne rezultate.

Kao što je to bilo i u drugim arhitektonskim biroima ovakvog karaktera, direktor-arhitekt je bio i autor većine projekata, s koautorom (ili više njih) i suradnicima7. Bilo je projekata, osobito pod kraj Slavkovog direktorovanja, kad se radilo na objektima drugih autora. Bez obzira što je u tom trenutku nalagala regulativa (nekoliko se puta u tom smislu mijenjala), kontaktiralo se autora kad je god to bilo moguće (živ, dostupan, ...), prezentiralo mu se rješenje i tražila suglasnost. Naravno, uvažavale su se njegove sugestije. Nikome tko je prošao takovu «praktičnu nastavu» nije kasnije, u samostalnom radu, palo napamet da se bezobzirno ponaša prema djelu prethodnika. Barem ne onoj profesionalno etičnoj većini.

Jelinek je svoje interijere radio kao Gesamtkunstwerk – dizajnirao je zidne obloge bilo u kamenu bilo u drvetu, namještaj, spuštene stropove, dekoracije,8... Ali nikada preko granice struke. Nastavljali su drugi – umjetnici poput Murtića, Goldonija, Ružića, Bahorića, dizajneri i arhitekti poput Bernardija. Njihovo je sudjelovanje bilo nekako prirodno. Nama nije bilo ništa čudno da nam kroz crtaonicu šeću ti ljudi, da je umjetnost sastavni dio arhitekture, kao sintetizirana svakodnevna uporabna vrijednost. «Društveno-politička zajednica» je to plaćala, ako ju je arhitekt uspio nagovoriti. Sve je bilo društveno vlasništvo – i banke i hoteli i poslovne zgrade, sve. Je li se kroz želju za visokom estetskom vrijednošću već tada težilo brendiranju? U svakom je slučaju za domaću proizvođačku industriju i umjetničku scenu tadašnja zatvorenost jugoslavenskog tržišta bila nesumnjiva pogodnost.

Za razliku od svoga brata Ade, Slavko se nikada nije formalno bavio pedagoškim radom. Ipak, svi koji su prošli kroz njegov biro naučili su puno, kako od njega, tako i od starijih i iskusnijih kolega arhitekata, konstruktera i tehničara. Od njih smo učili zanat, a Slavko nas je učio kako biti arhitekt. To je značilo: kako razgovarati s investitorom (uvijek je nekoga od mladih vodio sa sobom), kako ostaviti dojam važnosti i podići dignitet struci, kako napisati dopis (sve je išlo njemu na pravopisnu i gramatičku kontrolu), kako pravilno upotrebljavati latinske izraze u komunikaciji e da bi se ostavio jači utisak, kako kalkulirati cijenu projekta po Koprojektovim tablicama, kada i kome dati koliki popust. Osobito je dobar bio u taktici pregovaranja i prezentaciji projekta. Bilo je tu svega dozvoljenog, od dramaturgije do «koreografije», a sve u cilju «plasmana» projekta i postizanja što bolje cijene. Kvaliteta i rok nisu smjeli doći u pitanje, to se znalo. Da bi se dobio što bolji rezultat, znao je raspisati i interni natječaj među arhitektima u birou, opet s rokom i nagradama. Žiriralo se na način da je sazvao «glave skup», kako bi se otvoreno raspravilo o kvaliteti, izvodljivosti i ekonomičnosti pojedinog rješenja9. Osobito su se cijenila ona inovativna, koja su u prostornom, oblikovnom i tehničkom smislu donosila novu kvalitetu.

Dignitet struke i arhitekta kao osobe bio mu je osobito važan. Isticao je to u svakoj prilici i tražio takav stav naročito od mladih arhitekata, počevši od načina odijevanja. Ne trebam naglašavati da su oni radili sve faze posla – od idejnog rješenja do detalja izvedbe, troškovnika, koordinacije s gradilištem i stručnog nadzora. Sami su obavljali i sve konzultacije s konstrukterima i projektantima instalacija. Kao mladoj inženjerki zabranio mi je jednom prilikom odlazak na konzultacije u biro koji nam je radio projekte instalacija. Smatrala sam to «ograničavanjem slobode rada i kretanja», a Slavko mi je objasnio da smo zapravo mi njima donijeli taj posao i da je red da oni dođu k meni kao arhitektu. Isto je bilo i u relacijama između odgovornog projektanta i pripravnika, gdje je inzistirao na poštivanju hijerarhije10.

U svojim je nastupima i stavovima prema suradnicima i zaposlenima bio radikalan, čak i nepokolebljiv, tako da je izgledalo kao da uvijek ima većinu kolektiva protiv sebe. Nebrojene smo sate proveli komentirajući i kritizirajući njegov način vezano na ovo ili ono. Jedanput je netko rekao da je upravo stoga Slavko zajednički nazivnik i kohezioni faktor među nama. Što će biti kad on ode u mirovinu, tko će ga adekvatno zamijeniti? Nama se mladima nije činilo da biro uopće može funkcionirati bez «glavnog», ma tko on bio.

*

I zaista, sve se raspalo. Nije to bilo vezano na Slavkovo umirovljenje 1985. godine, ali je slučajno koincidiralo. Jednostavno, nastupila su druga vremena, propast cijelog jednog sustava u kojem su takvi biroi funkcionirali. Neki su kolege odmah osnovali svoje tvrtke, a neki su pasivno čekali da agonija nekad velikog biroa AGI-46 dođe do svoga kraja. Projektantska se scena u Hrvatskoj atomizirala na puno malih ureda, s puno «glavnih».

Sve ovo danas zvuči jako, jako daleko. Vrijeme je donijelo svoje i odnijelo «naše». Dojam je da se radi lakše, a vremena ipak imamo sve manje. Više ne preklapamo pause i transparente, ne vučemo rajšine, pribor smo zamijenili naredbama, stolovi nam ne moraju biti pravokutni. Projektira se u trku, izvodi isto tako. Uzora ima bezbroj, treba samo pametno odabrati .... Jesmo li u profesiji dosegli sportski moto «Citius, altius, fortius»? Prva dva jesmo. O zadnjem, o snazi suvremene arhitekture, neka sudi budućnost. I o «glavnima» također.

Helena Knifić Schaps, ovl.arh.

Zagreb, srpanj 2008.

1 U to se vrijeme privatni projektantski ured moglo registrirati jedino ukoliko se rad ograničio na privatne investitore i crkvu.

2 Ne mogu pisati o razdoblju kad je biro bio smješten u Klaićevoj 44 ili Savskoj 104, jer to vrijeme ne pamtim. Iz razgovora s kolegama, a i iz Slavkovih povremenih evokacija, znam da je Klaićeva bila unajmljeni stan u kojem je «malički puzal pod stolovima» (Jelinekov sin Gordan), a Savska prvi uredski prostor u vlasništvu.

3 Nije to nipošto bila atmosfera anarhije i samovolje, već timskog rada i zajedništva. Najbolje ju može opravdati parafrazirana izjava Borisa Podrecce u interviewu prvom broju Orisa u kojoj kaže da su danas mladi ljudi preozbiljni, u grozničavoj težnji za vrhom, za statusom arhitektonske i društvene elite. A da bi se to postalo „potrebno je živjeti, napiti se, voljeti, poznavati život.”

4 Iz interviewa koji je dao Mirku Rogošiću u Zagrebačkoj panorami

5 Važno ih je spomenuti za ilustraciju atmosfere. Čak i kad se prešlo na klizno radno vrijeme, znali smo da će najkasnije do gableca svi biti tu - ako radi ničega, onda radi druženja. Bio je to istinski Team building, u kojemu Slavko uglavnom nije sudjelovao. On je imao svoju tradicionalnu narandžu ili jabuku, dok smo mi, ovisno o sezoni, varirali između narezaka, krvavica s kiselim zeljem ili hrenovki iz Imesa. Nije prigovarao ukoliko je kraj gableca bio saglediv. Kad mu se učinilo predugo, ili su mirisi bili nedostojni pravog «verkštata», samo bi uletio u crtaonicu sa svojim legendarnim pokličem «Bum!». Slavili su se svi rođendani, sva novorođena djeca, na Badnjak su bile riblje konzerve, na Božić osobito svečano, s domaćim kolačima. Da, i na Božić se radilo, kao i u svim tadašnjim pravim radnim kolektivima, samo znatno ležernije.

6 Znalo je biti i duhovitih dogodovština; kad bi na primjer netko u kuti sišao u dućan, nerijetko bi ga prodavačica oslovila s «gospon doktor».

7 U radu s mladim arhitektima postavljao se izrazito mentorski. Uvažavao je njihove prijedloge i ideje, a ako se i nije slagao, volio je argumentaciju i raspravu. Cijenio je prednosti timskog rada sa svim raznolikostima ideja i karaktera, tako da je njegova izjava « Moja rutina, tvoja svježina » postala krilaticom i formulom uspjeha.

8 Bilo je to doba kad je postojalo nekoliko jugoslavenskih proizvođača koji su isporučivali standardni program u nekoliko standardnih boja, i to je to. Sve ostalo trebao si izmisliti sam.

9 U interviewu koji je dao Mirku Rogošiću objavljenom u Zagrebačkoj panorami Jelinek kaže: «Značaj i ekonomičnost konstrukcije, njena ispravnost i kultura detalja, vrijednosti su koje ne smije zanemariti nijedan arhitekt.»; kao i: «Misao na ekonomičnost rješenja je prisutna u svim fazama rada.»

10 Naravno, kako se mijenjalo vrijeme, mijenjali su se i odnosi. Dolaskom nekoliko mladih arhitekata odjedanput, stekla se «kritična masa» za korigiranje uspostavljenog sustava i prilagođavanje novom vremenu.