Hrvatska ovih mjeseci prolazi kroz jednu od najvažnijih rasprava o prostoru u posljednjih trideset godina – donošenje novih Zakona o prostornom uređenju i Zakona o gradnji. Riječ je o propisima koji će dugoročno odrediti kako će se razvijati naši gradovi, sela, obala, priobalje i zaleđe, te hoće li prostor ostati javno dobro i temelj identiteta ili će postati isključivo poligon za kratkoročni profit.
U javnom savjetovanju o ovim zakonima sudjelovale su brojne institucije – fakulteti, zavodi, komore, strukovne udruge, lokalne zajednice i mnogi pojedinci. Prikupljeno je gotovo 3000 primjedbi, od kojih je velik dio bio argumentiran, detaljan i usmjeren upravo na to da se novi zakoni učine kvalitetnijima, pravednijima i usklađenima s dugoročnim javnim interesom.
Unatoč tome, ključne primjedbe struke – uključujući zajednički dopis Udruženja hrvatskih arhitekata (UHA), Hrvatske komore arhitekata (HKA) i lokalnih društava arhitekata, kao i Otvoreno pismo upućeno Hrvatskom saboru – nisu uvažene u mjeri u kojoj bi to odgovaralo težini iznesenih argumenata. U isto vrijeme, nacrti zakona upućeni su u daljnju proceduru, iako su ozbiljne stručne primjedbe ostale bez sadržajnog odgovora.
Bašićevo upozorenje: prostor kao „nenapisani ustav naroda”
Akademik arhitekt Nikola Bašić u svojoj nedavnoj kolumni objavljenoj u Jutarnjem listu (studeni 2025.) pod naslovom „Teško je gledati u što se pretvara prostor u Hrvatskoj. Ono što smo obranili u ratu, sada tiho gubimo u gruntovnici” jasno upozorava na dubinu problema s kojim se suočavamo.
Bašić prostor definira kao „egzistencijalni habitat zajednice, nenapisani ustav naroda, tkivo identiteta i temelj blagostanja”, naglašavajući da se on danas pretvara u potrošnu vrijednost, podređenu improviziranim politikama, nemuštim zakonima i interesima tržišta, umjesto javnom dobru.
Iako prepoznaje neke pozitivne namjere u zakonskom prijedlogu (suzbijanje apartmanizacije, digitalizacija, oštriji tretman bespravne gradnje), Bašić upozorava da su te korekcije ublažene pod pritiskom investitora te da „dobra namjera nije isto što i autentična vizija”. Smatra da će pojedine odredbe zakona dodatno ubrzati degradaciju prostora.
Posebno je kritičan prema članku 48. koji omogućava gradnju izvan građevinskih područja samo na temelju vlasništva i veličine parcele:
„Nezamislivo je da bi se takvo pravilo moglo naći u krovnom zakonu o prostornom uređenju bilo koje suvremene demokracije. Zar to nije otvoreni poziv spekulantima da krenu u otkup ‘bezvrijednog’ negrađevinskog (zakonu je svejedno – prirodnog ili poljoprivrednog!?) zemljišta i u gruntovnici ga pretvore u premium nekretninske parcele. Zar to nije poziv za opću rasprodaju zemlje?”
Bašić zaključuje:
„Prostor nije roba. On je mjera naše odgovornosti i budućnosti. Svaki izgubljeni krajolik, svaka devastirana obala, svako ispražnjeno selo – to nije samo prostorni gubitak, nego moralni poraz zajednice. Država koja prostor pretvori u tržište odustaje od same sebe.”
Pet ključnih problema predloženog Zakona o prostornom uređenju
Društvo arhitekata Zadra (ZDA), zajedno s UHA‑om, HKA‑om i drugim društvima arhitekata u Hrvatskoj, posebno upozorava na nekoliko ključnih problema predloženog Zakona o prostornom uređenju:
1. Slabljenje uloge lokalne i regionalne samouprave u odlučivanju o vlastitom prostoru
Mnoge ključne odluke o prostoru prebacuju se na državnu razinu ili se zakonom omogućuje gradnja (npr. sunčanih elektrana, geotermalnih zahvata, tzv. priuštivog stanovanja) i protivno važećem prostornom planu. Time se isključuje demokratska procedura planiranja i sudjelovanje lokalne zajednice, a pravo odlučivanja o prostoru udaljava se od onih koji u njemu žive.
Zamislite situaciju u kojoj se uz Vaše naselje, na rubu građevinskog područja, izgradi višehektarska sunčana elektrana bez da ste o tome bili obaviješteni kroz prostorni plan, te da pritom budete i izvlašteni s vlastitog zemljišta. Ovim odredbama, Zakon preuzima ulogu prostornog plana, a bez formalne procedure planiranja prostora.
2. Mogućnost gradnje protivno prostornim planovima i bez stvarnog javnog uvida
Zakon, u pojedinim odredbama, preuzima ulogu prostornog plana i otvara mogućnost intervencija u prostor bez cjelovitog planerskog sagledavanja, bez rezerviranja prostora za javne sadržaje i bez jasne zaštite javnog interesa. To dovodi do stihijske gradnje i fragmentiranih zahvata koji dugoročno narušavaju urbanu strukturu, krajolik i kvalitetu života.
Omogućuje se, primjerice, gradnja priuštivog stanovanja izravno temeljem Zakona, čak i kada je to protivno prostornom planu te čak i u poslovnim i proizvodnim zonama izdvojenim od naselja, kao i na poljoprivrednim i šumskim zemljištima. Ovakvo izdvajanje predstavlja oblik getoizacije stanovnika te stvara obvezu cjelovitog infrastrukturnog i društvenog opremanja „novostvorenih” površina za stanovanje.
3. Ukidanje svih postojećih prostornih planova u roku od pet godina i realna opasnost pravnog vakuuma
Predviđeno je da svi važeći prostorni planovi – uključujući i one „nove generacije” u koje su već uloženi značajni javni resursi (više od 17 milijuna eura samo kroz državne natječaje) – prestanu važiti u roku od pet godina, a da se u istom razdoblju donese oko 3500 novih planova na različitim razinama.
Struka s pravom upozorava da je to nerealno očekivanje koje može dovesti do razdoblja bez važećih planova, odnosno do pravnog i prostornog kaosa. Svi planovi „nove generacije” koji se sada izrađuju, čak i ako se donesu, u roku od 5 godina, silom zakona, bit će stavljeni izvan snage.
4. Degradacija urbanističkog planiranja i identiteta prostora
Urbanistički planovi, koji su ključni alat za osiguranje javnih sadržaja (škole, vrtići, parkovi, ulice, trgovi, sportske i društvene namjene), svode se na minimum ili se u praksi mogu zaobići. Ako „bilo kakav pristup” čestici postane dovoljan da se izbjegne obveza urbanističkog plana, gubi se mogućnost stvaranja cjelovitih, pravednih i kvalitetno opremljenih naselja.
Hrvatska baštini kvalitetan urbanizam, naši gradovi – a Zadar osobito – zaslužuju nastavak te tradicije. Za razliku od prostornog plana, urbanistički plan detaljnije planira prostor i primjerno rezervira površine za sve javne sadržaje – osigurava da naselje ima školu, vrtić, parkove, tržnicu, zadovoljavajuće širine ulica, pješačke i biciklističke staze, drvorede.
Ovim zakonom ta tradicija se gazi. Umjesto urbanizma kao javnog interesa, sve se svodi na autonomne, pojedinačne zahvate bez razmatranja njihovog okruženja.
5. Nerazumijevanje prostora kao javnog dobra i temelja identiteta
U pozadini zakonskih rješenja prečesto se nazire logika u kojoj je prostor prije svega roba i zaloga za kratkoročnu dobit, a ne zajednički resurs i kulturno nasljeđe.
Bašić u svojoj kolumni upozorava da se Hrvatska prikazuje kao „posljednja oaza slobodnog prostora u pretrpanoj Europi – i time postaje meta nekretninskih akvizicija”, te da „kada se takvi procesi odvijaju bez nacionalne kontrole, kada se prostor rasprodaje kapitalu koji ne živi s njim i od njega, tada razvoj gubi smisao i prelazi u ono što zovemo kolonijalna ekonomija.”
Bašićev prijedlog: rekultivacija, rekvalifikacija, apstinencija
Umjesto prostornog razvoja koji se svodi na nekritički prepisane europske direktive i perpetuiranje štetnih praksi, Bašić predlaže tri ključne riječi za nacionalnu prostornu politiku:
- Rekultivacija – obnova zapuštenih kulturnih krajolika (poljoprivreda, stočarstvo, suhozidi, vinogradi, maslinici) kao državni projekt.
- Rekvalifikacija – preobrazba degradiranih prostora (paraurbane zone, industrijske ruševine) u humane i funkcionalne cjeline, također kao državni projekt.
- Apstinencija – nedodirljivost primarne prirode, odnosno odluka da se u prostore primarne prirode ne ulazi. „Primarna priroda je aksiom: ne gradi se!”
Stav Društva arhitekata Zadra
Društvo arhitekata Zadra u potpunosti podupire teze iznesene u zajedničkom dopisu UHA‑e, HKA‑e i društava arhitekata, kao i u Otvorenom pismu upućenom zastupnicima Hrvatskog sabora. Smatramo da je:
- nužno usporiti donošenje zakona u sadašnjem obliku,
- ozbiljno i argumentirano obraditi sve primjedbe iz javnog savjetovanja,
- osvježiti i osnažiti nacionalnu viziju prostora koja će biti upisana u zakone, a ne da zakoni nastaju bez jasne vizije.
Prostor Zadarske županije – obala, otoci, Ravni kotari, Velebit – jedan je od najosjetljivijih i najvrjednijih dijelova hrvatskog krajolika. Bez kvalitetnog i pravednog zakonodavnog okvira, bez hijerarhije planova i stvarne uloge lokalne zajednice, taj prostor može postati žrtva kratkoročnih interesa i nepovratnih devastacija.
Povijest nas podsjeća koliko su odluke o prostoru dugoročne i često nepovratne.
Dalmacija je još 1409. godine za 100 000 dukata prodana Mletačkoj Republici. Da bi se formalno vratila u sastav hrvatske države, trebalo je proći više ratova, promjena vlasti i više od 500 godina.
Ta povijesna činjenica danas nam govori da ono što danas olako prepustimo, prodamo ili zanemarimo u prostoru, buduće generacije možda više neće moći vratiti – ili će cijena biti golema. Prostor nije samo resurs trenutne ekonomije, nego nasljeđe i zalog budućnosti.
Zato pozivamo:
- zastupnike Hrvatskog sabora da ozbiljno razmotre upozorenja struke i ne donose zakone koji dugoročno mogu nanijeti štetu prostoru,
- Vladu RH i resorna ministarstva da uspostave stvarni, a ne formalni dijalog sa stručnom javnošću,
- lokalne zajednice, udruge i građane da prate proces i zahtijevaju da prostor ostane javno dobro, a ne samo tržišna kategorija.
Prostor nije roba. On je mjera naše odgovornosti i budućnosti.
Kako kaže Bašić:
„Društvo koje izgubi ideju o prostoru, izgubi ideju o sebi.”
Društvo arhitekata Zadra ostat će aktivan sudionik ove rasprave i partner svima koji žele da hrvatski prostor bude promišljeno planiran, pravedno uređen i dostojanstveno sačuvan za buduće generacije.
